Čakovec, 24. 3. 2017 - Vatra, guzice i zmije nisu za igranje

Poštovani,

Knjiga Ogenj, rit in kače niso za igrače /»Vatra, guzice i zmije nisu za igranje« trenutno je u Sloveniji jedna od najtraženijih knjiga. Bila je rasprodana u više od 10.000 primjeraka, a po najnovijim je podacima već treću uzastopnu godinu najtraženija knjiga za odrasle u slovenskim knjižnicama.

Prema najnovijim istraživanjima priče, koje pripovijeda više od 1600 sugovornika rođenih u prvoj polovici 20. stoljeća, imaju terapeutski učinak. Daju nam odgovore na mnogobrojna pitanja, između ostaloga i zašto nam obrasci koje smo nesvjesno naslijedili od svojih predaka još i danas zagorčavaju život.

Knjiga je – tako barem izgleda – u slovenskome te ujedno i europskome prostoru prvi i jedini (laično pisani)  dokument koji govori o tome, kakav je bio intimni život naših predaka u 20 stoljeću. Morali bi je imati kod kuće, o njoj razgovarati, pomoću nje prenositi uspomene i iskustva na mlađe generacije.

Pozivamo Vas na književnu večer, 24. ožujka 2017. godine u 19.00 sati u Gradsku kavanu, Čakovec

Lijepo vas pozdravljamo.  

Založba Jutri 2052, k.d.

Slovenija

iz medijev:

o knjigi


intervju, Međimurske novine



še ena objava

 ♚♚♚♚♚♚♚♚♚♚♚♚♚♚♚♚♚♚♚♚♚♚♚♚♚♚♚

Sudeći po tome da je bila tiskana 18 puta,  knjiga »Vatra, guzice i zmije nisu za igranje«/ »Ogenj, rit in kače niso za igrače« je od izdanja (2014.) do danas najpopularnija i najčitanija knjiga u Sloveniji.

Bila sam prva na slovenskome prostoru koja je na laični način istražila spolne navike predaka koji su živjeli u prvoj polovici 20. stoljeća. Te su nam navike do sada bile strane, nismo ih poznavali.

Priče, s kojima se čitatelji susreću u knjizi, nisam tražila, one su potražile mene.

Zašto?

Odrastala sam kasnih pedestih godina prošloga stoljeća, kada su roditelji u odgoju umjesto zagrljajaja, upotrebljavali palice. O spolnosti kod kuće nikada nije bilo govora.

Bila je to tabu tema. Mama nas je uvjeravala da su bilo kakvi odnosi s muškarcem prije braka – grješni. Isto tako je tvrdila da žena mora tijekom spolnog odnosa »malo (pre)trpjeti« ne bi li muškarac ispunio svoju »dužnost i pravo.«

Tim riječima nisam povjerovala! No, tek kao odrasla, započevši s radom na radiju, strastveno, sa žarom, započela sam istraživanje! Zanimanje za život »nekoć« postalo je moja velika strast!

Knjiga »Ogenj, rit in kače niso za igrče« je ubrzo nakon objavljivanja potresla čitateljstvo. Iako sam knjigu izdala u vlastitoj nakladi, glas, koji se širio o njoj »od usta do usta«, doprô je gotovo do svakoga Slovenca. 

To je za Sloveniju izuzetan podatak!

Danas sa sigurnošću mogu tvrditi da one koji nisu čuli za nju, mogu nabrojiti na prste jedne ruke.

Knjiga, prva te vrste u Sloveniji, a možda i na europskom prostoru nekadašnje Austro-Ugarske, preko osobnih ispovijedi više od 1600 žena, koje su za vrijeme intervjua bila starije od 80 godina, otkriva kakvi su bili intimni i razni drugi odnosi među našim precima; kakav je bio odnos prema djeci, odnos snahe i svekrve, sluga i služavki…

Istodobno, knjiga liječi traume nastajale generacijama zbog sličnog i veoma neprimjerenog odgoja (kao što je to bilo u mojem slučaju), čijim posredstvom su se bolni obrasci prenosili iz roda u rod.

Srce me boli pri pomisli da smo zbog lažnog srama koji mi Slovenci (Europejci) u odnosu prema spolnosti i dan danas pažljivo njegujemo, iz ruku ispustili mnoštvo sličnih priča iz kojih bismo mogli ponešto naučiti, i prije svega razumjeti, što nas danas čini takvima kakvi jesmo.

Kažu, da su intimne pripovijesti u gotovo cijeloj Europi – posebice u državama nekadašnje Austro – Ugarske, veoma nalik jedna drugoj. Isto tako kažu da  Europa i nema istraživanje slično mojemu.

Moja želja je da knjigu »Ogenj, rit in kače niso za igrače« objavim(o) i na jezicima europskih naroda, s obziroma na to, da je nakadašnja Austro Ugarska imala više ili manje sličnu povijest i na tom području.

Milena Miklavčič

Ovo su isječci pojedinih priča:

Kristina (1923.): »Kod nas, u regiji Kozjansko, koja je uvijek bila vinorodno područje bilo je puno siromaštva. Bilo je i puno alkohola i obiteljskog nasilja. Naš je tata bio za glavu niži od mame, no usprkos tome puno je puta bježala od njega na sigurno. Bila je odgajana u uvjerenju da se mužu ne smije odupirati, zato što je to veliki grijeh. Kada ju je uhvatio, najprije ju je istukao. Trpjela je udarce ne samo po tijelu, već i po glavi. Kada je posustao, zapovijedio joj je neka ide u kuću i legne na peć. Tamo se nekada nalazilo »rancalo«, drvena naprava koja je za decimetar virila preko ruba peći. Mama je legla na nju i čekala. Sa strane su se nalazila dva otvora kroz koje je morala umetnuti noge. Na to je tata stao na klupu, spustio hlače i tako dugo se zabijao u majčino međunožje, dok nije svršio. Mama se zbog skučenosti stranica nije mogla pomaknuti niti za centimetar. Kada je tata bio pijan, mučenje je trajalo sate i sate. Mi djeca, plakali smo uz vrata i molili ga neka prestane. Nije. Nikada nije prestao. Kada je umro, nitko od nas nije za njim plakao. Nismo mogli. Previše smo ga mrzili zbog svega lošega što je učinio našoj jadnoj mami.«

Hilda (1935.): »Kod kuće je bilo devetero djece. Mama i tata bili su dobri prema nama. Svaku večer najprije smo molili, a nakon toga smo uz zvukove tatine haromnike pjevali dugo u noć. Tata je bio veseljak, hodao je od kuće do kuće i ljudima krpao obuću. Mama je bila ta koja je držala sve konce u svojim rukama. Kada je tata ostao kod kuće, legao bi pod krušku i zaspao. Tu i tamo se probudio, pošao do kozolca (tip stožera, tipičan za Sloveniju), povikao prema njivi na kojoj je mama radila s drugim ženama: »Angelca, dođi brzo doma. Trebam te!« To je napravio i do tri puta dnevno. Svi koji su mami pomagali na polju smijuljiji su se jer su točno znali zašto tata mamu tako »hitno« treba kod kuće. Kada se mama nakon približno pet minuta vratila radu, njeno lice bilo je rumeno, no nikada nije ništa rekla. Danas malo tko zna da je tada muški nagon bio veoma snažan. Sam spolni akt nije trajao više od pet minuta. Žena je uvijek morala mirno ležati. Užitak nije poznavala.«

Berta (1936.): »Odrastala sam u siromaštvu. Bilo nas je desetoro, nismo imali što jesti. Proljetos nam se pridružio mali brat kojemu se mama uopće nije obradovala. Od jutra do večeri je nadničarila kod sestrične koja se bila udala na bogato imanje. U podne su žene obično išle kući, ne bi li što skuhale za svoju obitelj koja ih je već nestrpljivo čekala. Samo mojoj mami se nikada nije nikamo žurilo. Kada su je upitali zašto je tome tako, odgovorila im je: »Pričekat ću još koji sat pa će možda biti koja usta manje za nahraniti kada se vratim…« Bratac se na zimu, krajem studenoga, smrznuo kraj otvorenoga prozora. Još i danas govore da je mama namjerno ostavila otvoren prozor. Možda ima nečeg u tome, ne znam. Nikada nismo razgovarali o bratovoj smrti.«

Olga (1955.): »Govorilo se da sam se udala na naprednu farmu. Nažalost, nije bilo tako. Već prve bračne noći nam se pridružila svekrva, i nikako je nismo mogli  do jutra otjerati iz spavaone. To, da nismo bili sami niti pet minuta, trajalo je više od tri mjeseca. Poslije je išlo silom. To mi je zamjerila do te mjere, da je preko noći postala moj zakleti neprijatelj. Kada sam 1974. godine rodila prvoga sina, nisam imala pojma o tome kako izgleda porod. Bila sam uvjerena da ću roditi kroz pupak. Možete zamisliti kako je bilo grozno, kada je dijete koje se rađalo, krenulo posve drugim putem. Nakon poroda sam pročitala nekoliko knjiga, no drugi put me isto tako iznenadilo: istekla mi je plodna voda, a meni nije bilo niti na kraj pameti što bi to moglo biti!

Marko (1943.): Kada sam došao služiti u župu negdje u Koruškoj regiji, interneta još nije bilo. Zato sam se navečer nakon mise puno puta dosađivao. Tražeći nešto, jednom sam naišao na jednu od krsnih knjiga koja je datirala u davnu 1916. godinu. Našao sam jedan gusto pisan list koji je u knjizi ostavio jedan od mojih daljnjih prethodnika. Tadašnji župnik zapisao je veoma zanimljivu priču koja je govorila o njegovoj nećakinji. Bilo je prilično neugodno da ni nakon šest godina braka, muž i ona nisu imali djece. Mještani su im se rugali govoreći neka malo podmažu opruge na krevetu, pa će im biti lakše »napraviti dijete«. To su – naivni kao što su bili – zaista učinili. Tek su tada slijedile salve smijeha! Taj je događaj stigao i do župnikovih ušiju te  je odlučio u selu napraviti reda. Nećakinju i njenoga muža je pozvao k sebi u farof i nastojao im što bolje objasniti kako izgleda spolni odnos u kojem će začeti dijete: »Ženo, ti lezi na postelju, zatvori oči, primjereno pokrij lice haljinom. Nakon toga podigni ruke jer bi bio  grijeh da se muža dotičeš bez potrebe. Podigni i noge, ali ne previše. Potom stisni zube i strpljivo čekaj da muž ugasi svjetlo, spusti hlače i s poštovanjem legne na tebe. Mužu polažem na srce neka svoje pravo obavi brzo, da ne bi ženi nepotrebno produživao muke. Kada završi, oboje se obucite u tami, jer nije poželjno da biste jedno drugo gledali napola svučene.'

Župnik je nakon devet mjeseci na list papira napisao da su u nedjelju krstili sina njegove nećakinje koji se rodio »malo i njegovom pomoći«. Taj je dokument dragocjen iz sociološko-etnološkoga vidika jer govori o tome, kako su ljudi doživljavali spolnost i spolne odnose u prvoj polovici 20. stoljeća.

Urban (1953.) Uređivajući bakino nasljedstvo, naišao sam na zanimljiv uređaj na kojemu je pisalo »care free«. U tom sam se trenutku sjetio da su mama i baka više puta razgovarale o toj spravici kojom su nekada, prije rata, žene ispirale vaginu i na taj se način zaštitile od neželjene trudnoće. Baka ju je poslala sestrični koja je živjela u Americi. Žene su to međusobno posuđivale. Dokaz o tome našao sam u jednom od pisama. Baka je pisala jednoj od njenih prijateljica: »Molim te, posudi mi care free. U petak u Ljubljanu dolaze trgovci iz Bosne. Ići ću tamo, malo se postaviti i možda nešto zaraditi.«

Silva (1938.) »Naš tata bio je tri puta vjenčan, no cijeli je svoj život proveo sa svojom kćeri iz prvoga braka, Marinkom, s kojom je imao dvoje djece. Cijelo je selo za to znalo, no kako su godine prolazile, nitko se nije čudio tom rodoskrvnuću. Otac je imao bratića koji je radio slične stvari. Isto tako je bio i pijanac i nasilnik. Kada mu je kći rodila djete, primio ga je za nožicu, bacio u zid i rekao: »Ako je moj, crknut će, ako nije, preživjet će.« I moj kolega iz tvornice s kojim sam radila gotovo 45 godina, imao je oca velikoga nasilnika. Kada se rodilo sedmo djete, zakleo se da će svako sljedeće nabosti na vile i zakopati u gnoj. To je i učinio. Sin je svaki puta, kada je gnojio njive, paživljivo sakupljao dječje kosti te ih skrivećki zapalio. Jednog mu je dana bilo svega dosta, prijavio je oca policiji. Ubojica je smrt dočekao u zatvoru.«

Priča o Tinci govori o tome da su joj još kao djetetu, oštetili živac na licu vadeći joj zub. Usta su joj vukla na jednu stranu i zato su je prosci zaobilazili. Sve su se sestre udale, a ona je ostala kod brata kao sluškinja i teta kad je preuzeo imanje. Živjeli su udaljeno od ljudi, a s obzirom na to da bratu baš i nije bilo do ganjanja ženski, poslužio se doma. Govorilo se, da se sestra nije odupirala, jer je od malih nogu bila naviknuta slušati muškarce. Tek kada je ostala u drugom stanju, postala je svjesna svojega grijeha. Bilo ju je previše sram da bi ikoga pitala za savjet. Običnom žlicom je dijete izvukla iz sebe, pritom se više puta ranivši. Sigurno bi bila iskrvarila, da je nisu našli nećaci. Kada su je sestre ispitivale o tome tko je otac, nijednoj nije izdala što je radio njihov brat. Tek na smrtnoj postelji je svoje grijehe povjerila jednoj od nećakinja, kojoj je zatim ostavila svoj dio imanja i skromno pokućstvo.

Polona je ostala trudna, no ni sama nije znala kako i s kime. Odlučila je da će teret svaliti na gospodara, koji je uistinu nekoliko puta došao pod njen krov, u njenu sobu. Ponovno je župnik odigrao ulogu suca. Polona mu je objasnila da ju je gospodar šlatao i rukama grabio za sase (grudi). Nato župnik upita, je li onu stvar umetnuo u njen rascjep. Djevojka je odgovorila da nije jer za to nije bilo vremena. Tko je, dakle, bio onaj koji je uspio umetnuti palicu u rupu? Polona je istegnuvši ruku, počela nabrajati župniku prilično poznata.imena.

Zdenka: »Rođena sam 1947. godine. Mama je, računajući i mene, imala šestero djece. Kao tajnica uspješnoga direktora, imala je puno veza i poznanstava. Jednom je jedan od tih muškaraca s kojima se družila, predložio da zajedno sa mnom – tada sam imala dvanaest godina – otputuje u Dubrovnik gdje je imao raskošnu kuću za odmor. Za obećanje, da će prije doći na red za fiček, dozvolila je tom muškarcu da se gotovo tjedan dana iživljavao nada mnom. Bila sam zatvorena u podrumu u sobi u kojoj je bio veliki krevet preko kojega je bila razgrnuta svilena plahta roza boje. Nikada neću zaboraviti prvo silovanje: razdjevičivši me, nasilnik je pozvao moju mamu. Došla je, potegnula plahtu pod mojim krvavim tijelom i odnijela je na pranje. Nije me niti pogledala kada sam plačući zazivala njeno ime i tražila pomoć. Kada mi je bilo 16, morala sam se udati za jednoga od njenih ljubimaca koji je od mene bio stariji gotovo 25 godina. Saznavši što je učinila, otac se razveo od majke, no svejedno je pristao kupiti mi godine jer sam u šesnaestoj godini, prije vjenčanja, bila trudna. U maniri onoga vremena bilo je uvjerenje da je vjenčanje manja sramota od izvanbračnoga djeteta. Moj je život do umirovljenja bio jako žalostan, pun muke. Tada sam skupila dovoljno snage i rastavila se od partnera, odnosno sakrila sam se. Djeca su već bila odrasla, zato sam to mogla učiniti. Ironija sudbine još je jednom zarila nož u moja leđa: iako mamu nisam vidjela gotovo trideset i pet godina, Centar za socijalnu skrb potražio me kada je mama morala ići u dom. Za nju su mi sve do njene smrti, od mizerne mirovine uzimali 145, 80 eura.«

Sabina: »Udala sam se 1952. godine. Usprkos tome što su muževljevi roditelji prije rata bili veoma bogati, poslijeratna vlast oduzela im je sve to su nekada posjedovali. Bili smo skučeni u dvjema vlažnim prostorijama u jednom ljubljanskom podrumu, gdje je muževljev otac vršio posao ložača peći. Spavali smo u jednoj postelji: ja, svekrva, muž, i na drugome kraju njegov otac. Svekrva nije dozvoljavala ikakve dodire, a kamoli one dodire. Tvrdila je da za dijete ne bi bilo dovoljno mjesta, usto ne lažem, kad kažem, da sam i dvije godine nakon udaje ostala netaknuta. Kada sam se umivala u škafu, svekrva je stajala pred vratima bojeći se da me netko ne bi vidio golu. S mužem smo imali spolne odnose tek za Novu godinu 1954. Odmah sam ostala trudna. Kada je svekrva primijetila da se debljam, užurbano je pospremila moje stvari i potjerala me kući. Sinu, mojemu mužu, nije dozvolila poći sa mnom. Obiteljski život započeli smo tek četiri godine kasnije, kada je umrla.

Lea: Imam 27 godina. Više od dvije godine hodam psihoterapeutu. Iako sam udata – imam krasnoga muža punog razumijevanja, u spolnosti imamo ozbiljnih problema. Ne dozvoljavam mu da me dotiče. Kada sam bila dijete, mama me uvijek, kad bi umivajući se dotakla prsa ili međunožje, grubo udarila po prstima i rekla da su takvi dodiri prljavi i ružni. Pročitavši vašu knjigu, mnogo mi je lakše. Mami još nisam oprostila, no sada barem razumijem zašto je takva kakva jest. Na žalost i njoj je život uništila baka kod koje je odrastala.

Prevod: TEA PLAFTAK