Čakovec, 24. 3. 2017 - Vatra, guzice i zmije nisu za igranje
Poštovani,
Knjiga Ogenj, rit in kače niso za igrače /»Vatra,
guzice i zmije nisu za igranje« trenutno je u Sloveniji jedna od
najtraženijih knjiga. Bila je rasprodana u više od 10.000 primjeraka, a po
najnovijim je podacima već treću uzastopnu godinu najtraženija knjiga za
odrasle u slovenskim knjižnicama.
Prema
najnovijim istraživanjima priče, koje pripovijeda više od 1600 sugovornika
rođenih u prvoj polovici 20. stoljeća, imaju terapeutski učinak. Daju nam odgovore
na mnogobrojna pitanja, između ostaloga i zašto nam obrasci koje smo nesvjesno
naslijedili od svojih predaka još i danas zagorčavaju život.
Knjiga je –
tako barem izgleda – u slovenskome te ujedno i europskome prostoru prvi i
jedini (laično pisani) dokument koji
govori o tome, kakav je bio intimni život naših predaka u 20 stoljeću. Morali
bi je imati kod kuće, o njoj razgovarati, pomoću nje prenositi uspomene i
iskustva na mlađe generacije.
Pozivamo Vas na književnu večer, 24.
ožujka 2017. godine u 19.00 sati u Gradsku kavanu, Čakovec
Lijepo vas
pozdravljamo.
Založba
Jutri 2052, k.d.
Slovenija
♚♚♚♚♚♚♚♚♚♚♚♚♚♚♚♚♚♚♚♚♚♚♚♚♚♚♚
Sudeći po tome da je bila tiskana 18 puta, knjiga »Vatra, guzice i zmije nisu za igranje«/
»Ogenj, rit in kače niso za igrače« je od izdanja (2014.) do danas
najpopularnija i najčitanija knjiga u Sloveniji.
Bila sam prva na slovenskome prostoru koja je na
laični način istražila spolne navike predaka koji su živjeli u prvoj polovici
20. stoljeća. Te su nam navike do sada bile strane, nismo ih poznavali.
Priče, s kojima se čitatelji susreću u knjizi, nisam
tražila, one su potražile mene.
Zašto?
Odrastala sam kasnih pedestih godina prošloga stoljeća,
kada su roditelji u odgoju umjesto zagrljajaja, upotrebljavali palice. O
spolnosti kod kuće nikada nije bilo govora.
Bila je to tabu tema. Mama nas je uvjeravala da su
bilo kakvi odnosi s muškarcem prije braka – grješni. Isto tako je tvrdila da žena
mora tijekom spolnog odnosa »malo (pre)trpjeti« ne bi li muškarac ispunio svoju
»dužnost i pravo.«
Tim riječima nisam povjerovala! No, tek kao odrasla,
započevši s radom na radiju, strastveno, sa žarom, započela sam istraživanje!
Zanimanje za život »nekoć« postalo je moja velika strast!
Knjiga »Ogenj, rit in kače niso za igrče« je ubrzo
nakon objavljivanja potresla čitateljstvo. Iako sam knjigu izdala u vlastitoj
nakladi, glas, koji se širio o njoj »od usta do usta«, doprô je gotovo do svakoga
Slovenca.
To je za Sloveniju izuzetan podatak!
Danas sa sigurnošću mogu tvrditi da one koji nisu
čuli za nju, mogu nabrojiti na prste jedne ruke.
Knjiga, prva te vrste u Sloveniji, a možda i na
europskom prostoru nekadašnje Austro-Ugarske, preko osobnih ispovijedi više od
1600 žena, koje su za vrijeme intervjua bila starije od 80 godina, otkriva
kakvi su bili intimni i razni drugi odnosi među našim precima; kakav je bio
odnos prema djeci, odnos snahe i svekrve, sluga i služavki…
Istodobno, knjiga liječi traume nastajale
generacijama zbog sličnog i veoma neprimjerenog odgoja (kao što je to bilo u
mojem slučaju), čijim posredstvom su se bolni obrasci prenosili iz roda u rod.
Srce me boli pri pomisli da smo zbog lažnog srama
koji mi Slovenci (Europejci) u odnosu prema spolnosti i dan danas pažljivo njegujemo,
iz ruku ispustili mnoštvo sličnih priča iz kojih bismo mogli ponešto naučiti, i
prije svega razumjeti, što nas danas čini takvima kakvi jesmo.
Kažu, da su intimne pripovijesti u gotovo cijeloj
Europi – posebice u državama nekadašnje Austro – Ugarske, veoma nalik jedna
drugoj. Isto tako kažu da Europa i nema
istraživanje slično mojemu.
Moja želja je da knjigu »Ogenj, rit in kače niso za
igrače« objavim(o) i na jezicima europskih naroda, s obziroma na to, da je
nakadašnja Austro Ugarska imala više ili manje sličnu povijest i na tom području.
Milena Miklavčič
Ovo su isječci pojedinih priča:
Kristina
(1923.): »Kod nas, u regiji Kozjansko, koja je uvijek bila
vinorodno područje bilo je puno siromaštva. Bilo je i puno alkohola i
obiteljskog nasilja. Naš je tata bio za glavu niži od mame, no usprkos tome
puno je puta bježala od njega na sigurno. Bila je odgajana u uvjerenju da se
mužu ne smije odupirati, zato što je to veliki grijeh. Kada ju je uhvatio,
najprije ju je istukao. Trpjela je udarce ne samo po tijelu, već i po glavi.
Kada je posustao, zapovijedio joj je neka ide u kuću i legne na peć. Tamo se
nekada nalazilo »rancalo«, drvena naprava koja je za decimetar virila preko
ruba peći. Mama je legla na nju i čekala. Sa strane su se nalazila dva otvora
kroz koje je morala umetnuti noge. Na to je tata stao na klupu, spustio hlače i
tako dugo se zabijao u majčino međunožje, dok nije svršio. Mama se zbog
skučenosti stranica nije mogla pomaknuti niti za centimetar. Kada je tata bio
pijan, mučenje je trajalo sate i sate. Mi djeca, plakali smo uz vrata i molili
ga neka prestane. Nije. Nikada nije prestao. Kada je umro, nitko od nas nije za
njim plakao. Nismo mogli. Previše smo ga mrzili zbog svega lošega što je učinio
našoj jadnoj mami.«
Hilda
(1935.): »Kod kuće je bilo devetero djece. Mama i tata bili su
dobri prema nama. Svaku večer najprije smo molili, a nakon toga smo uz zvukove
tatine haromnike pjevali dugo u noć. Tata je bio veseljak, hodao je od kuće do
kuće i ljudima krpao obuću. Mama je bila ta koja je držala sve konce u svojim
rukama. Kada je tata ostao kod kuće, legao bi pod krušku i zaspao. Tu i tamo se
probudio, pošao do kozolca (tip
stožera, tipičan za Sloveniju), povikao prema njivi na kojoj je mama radila s
drugim ženama: »Angelca, dođi brzo doma. Trebam te!« To je napravio i do tri
puta dnevno. Svi koji su mami pomagali na polju smijuljiji su se jer su točno
znali zašto tata mamu tako »hitno« treba kod kuće. Kada se mama nakon približno
pet minuta vratila radu, njeno lice bilo je rumeno, no nikada nije ništa rekla.
Danas malo tko zna da je tada muški nagon bio veoma snažan. Sam spolni akt nije
trajao više od pet minuta. Žena je uvijek morala mirno ležati. Užitak nije
poznavala.«
Berta
(1936.): »Odrastala sam u siromaštvu. Bilo nas je desetoro,
nismo imali što jesti. Proljetos nam se pridružio mali brat kojemu se mama
uopće nije obradovala. Od jutra do večeri je nadničarila kod sestrične koja se bila
udala na bogato imanje. U podne su žene obično išle kući, ne bi li što skuhale za
svoju obitelj koja ih je već nestrpljivo čekala. Samo mojoj mami se nikada nije
nikamo žurilo. Kada su je upitali zašto je tome tako, odgovorila im je:
»Pričekat ću još koji sat pa će možda biti koja usta manje za nahraniti kada se
vratim…« Bratac se na zimu, krajem studenoga, smrznuo kraj otvorenoga prozora.
Još i danas govore da je mama namjerno ostavila otvoren prozor. Možda ima nečeg
u tome, ne znam. Nikada nismo razgovarali o bratovoj smrti.«
Olga
(1955.): »Govorilo se da sam se udala na naprednu farmu.
Nažalost, nije bilo tako. Već prve bračne noći nam se pridružila svekrva, i
nikako je nismo mogli do jutra otjerati
iz spavaone. To, da nismo bili sami niti pet minuta, trajalo je više od tri
mjeseca. Poslije je išlo silom. To mi je zamjerila do te mjere, da je preko
noći postala moj zakleti neprijatelj. Kada sam 1974. godine rodila prvoga sina,
nisam imala pojma o tome kako izgleda porod. Bila sam uvjerena da ću roditi
kroz pupak. Možete zamisliti kako je bilo grozno, kada je dijete koje se rađalo,
krenulo posve drugim putem. Nakon poroda sam pročitala nekoliko knjiga, no
drugi put me isto tako iznenadilo: istekla mi je plodna voda, a meni nije bilo
niti na kraj pameti što bi to moglo biti!
Marko
(1943.): Kada sam došao služiti u župu negdje u Koruškoj
regiji, interneta još nije bilo. Zato sam se navečer nakon mise puno puta
dosađivao. Tražeći nešto, jednom sam naišao na jednu od krsnih knjiga koja je
datirala u davnu 1916. godinu. Našao sam jedan gusto pisan list koji je u knjizi
ostavio jedan od mojih daljnjih prethodnika. Tadašnji župnik zapisao je veoma
zanimljivu priču koja je govorila o njegovoj nećakinji. Bilo je prilično neugodno
da ni nakon šest godina braka, muž i ona nisu imali djece. Mještani su im se
rugali govoreći neka malo podmažu opruge na krevetu, pa će im biti lakše
»napraviti dijete«. To su – naivni kao što su bili – zaista učinili. Tek su
tada slijedile salve smijeha! Taj je događaj stigao i do župnikovih ušiju te je odlučio u selu napraviti reda. Nećakinju i
njenoga muža je pozvao k sebi u farof i nastojao im što bolje objasniti kako
izgleda spolni odnos u kojem će začeti dijete: »Ženo, ti lezi na postelju, zatvori oči, primjereno pokrij lice haljinom.
Nakon toga podigni ruke jer bi bio
grijeh da se muža dotičeš bez potrebe. Podigni i noge, ali ne previše.
Potom stisni zube i strpljivo čekaj da muž ugasi svjetlo, spusti hlače i s
poštovanjem legne na tebe. Mužu polažem na srce neka svoje pravo obavi brzo, da
ne bi ženi nepotrebno produživao muke. Kada završi, oboje se obucite u tami,
jer nije poželjno da biste jedno drugo gledali napola svučene.'
Župnik je nakon devet mjeseci na list papira napisao
da su u nedjelju krstili sina njegove nećakinje koji se rodio »malo i njegovom
pomoći«. Taj je dokument dragocjen iz sociološko-etnološkoga vidika jer govori
o tome, kako su ljudi doživljavali spolnost i spolne odnose u prvoj polovici
20. stoljeća.
Urban
(1953.) Uređivajući bakino nasljedstvo, naišao sam na
zanimljiv uređaj na kojemu je pisalo »care free«. U tom sam se trenutku sjetio
da su mama i baka više puta razgovarale o toj spravici kojom su nekada, prije
rata, žene ispirale vaginu i na taj se način zaštitile od neželjene trudnoće. Baka
ju je poslala sestrični koja je živjela u Americi. Žene su to međusobno
posuđivale. Dokaz o tome našao sam u jednom od pisama. Baka je pisala jednoj od
njenih prijateljica: »Molim te, posudi mi care free. U petak u Ljubljanu dolaze
trgovci iz Bosne. Ići ću tamo, malo se postaviti i možda nešto zaraditi.«
Silva
(1938.) »Naš tata bio je tri puta vjenčan, no cijeli je
svoj život proveo sa svojom kćeri iz prvoga braka, Marinkom, s kojom je imao
dvoje djece. Cijelo je selo za to znalo, no kako su godine prolazile, nitko se nije
čudio tom rodoskrvnuću. Otac je imao bratića koji je radio slične stvari. Isto
tako je bio i pijanac i nasilnik. Kada mu je kći rodila djete, primio ga je za
nožicu, bacio u zid i rekao: »Ako je moj, crknut će, ako nije, preživjet će.« I
moj kolega iz tvornice s kojim sam radila gotovo 45 godina, imao je oca
velikoga nasilnika. Kada se rodilo sedmo djete, zakleo se da će svako sljedeće
nabosti na vile i zakopati u gnoj. To je i učinio. Sin je svaki puta, kada je
gnojio njive, paživljivo sakupljao dječje kosti te ih skrivećki zapalio. Jednog
mu je dana bilo svega dosta, prijavio je oca policiji. Ubojica je smrt dočekao
u zatvoru.«
Priča o Tinci
govori o tome da su joj još kao djetetu, oštetili živac na licu vadeći joj zub.
Usta su joj vukla na jednu stranu i zato su je prosci zaobilazili. Sve su se
sestre udale, a ona je ostala kod brata kao sluškinja i teta kad je preuzeo
imanje. Živjeli su udaljeno od ljudi, a s obzirom na to da bratu baš i nije
bilo do ganjanja ženski, poslužio se
doma. Govorilo se, da se sestra nije odupirala, jer je od malih nogu bila
naviknuta slušati muškarce. Tek kada je ostala u drugom stanju, postala je
svjesna svojega grijeha. Bilo ju je previše sram da bi ikoga pitala za savjet.
Običnom žlicom je dijete izvukla iz sebe, pritom se više puta ranivši. Sigurno
bi bila iskrvarila, da je nisu našli nećaci. Kada su je sestre ispitivale o
tome tko je otac, nijednoj nije izdala što je radio njihov brat. Tek na smrtnoj
postelji je svoje grijehe povjerila jednoj od nećakinja, kojoj je zatim
ostavila svoj dio imanja i skromno pokućstvo.
Polona
je ostala trudna, no ni sama nije znala kako i s kime. Odlučila je da će teret
svaliti na gospodara, koji je uistinu nekoliko puta došao pod njen krov, u
njenu sobu. Ponovno je župnik odigrao ulogu suca. Polona mu je objasnila da ju
je gospodar šlatao i rukama grabio za
sase (grudi). Nato župnik upita, je
li onu stvar umetnuo u njen rascjep. Djevojka je odgovorila da nije jer za to
nije bilo vremena. Tko je, dakle, bio onaj koji je uspio umetnuti palicu u rupu? Polona je istegnuvši ruku, počela nabrajati
župniku prilično poznata.imena.
Zdenka:
»Rođena sam 1947. godine. Mama je, računajući i mene, imala šestero djece. Kao
tajnica uspješnoga direktora, imala je puno veza i poznanstava. Jednom je jedan
od tih muškaraca s kojima se družila, predložio da zajedno sa mnom – tada sam
imala dvanaest godina – otputuje u Dubrovnik gdje je imao raskošnu kuću za
odmor. Za obećanje, da će prije doći na red za fiček, dozvolila je tom muškarcu
da se gotovo tjedan dana iživljavao nada mnom. Bila sam zatvorena u podrumu u
sobi u kojoj je bio veliki krevet preko kojega je bila razgrnuta svilena plahta
roza boje. Nikada neću zaboraviti prvo silovanje: razdjevičivši me, nasilnik je
pozvao moju mamu. Došla je, potegnula plahtu pod mojim krvavim tijelom i
odnijela je na pranje. Nije me niti pogledala kada sam plačući zazivala njeno
ime i tražila pomoć. Kada mi je bilo 16, morala sam se udati za jednoga od
njenih ljubimaca koji je od mene bio stariji gotovo 25 godina. Saznavši što je
učinila, otac se razveo od majke, no svejedno je pristao kupiti mi godine jer
sam u šesnaestoj godini, prije vjenčanja, bila trudna. U maniri onoga vremena
bilo je uvjerenje da je vjenčanje manja sramota od izvanbračnoga djeteta. Moj
je život do umirovljenja bio jako žalostan, pun muke. Tada sam skupila dovoljno
snage i rastavila se od partnera, odnosno sakrila sam se. Djeca su već bila
odrasla, zato sam to mogla učiniti. Ironija sudbine još je jednom zarila nož u
moja leđa: iako mamu nisam vidjela gotovo trideset i pet godina, Centar za socijalnu
skrb potražio me kada je mama morala ići u dom. Za nju su mi sve do njene smrti,
od mizerne mirovine uzimali 145, 80 eura.«
Sabina:
»Udala sam se 1952. godine. Usprkos tome što su muževljevi roditelji prije rata
bili veoma bogati, poslijeratna vlast oduzela im je sve to su nekada posjedovali.
Bili smo skučeni u dvjema vlažnim prostorijama u jednom ljubljanskom podrumu,
gdje je muževljev otac vršio posao ložača peći. Spavali smo u jednoj postelji:
ja, svekrva, muž, i na drugome kraju njegov otac. Svekrva nije dozvoljavala
ikakve dodire, a kamoli one dodire. Tvrdila je da za dijete ne bi bilo dovoljno
mjesta, usto ne lažem, kad kažem, da sam i dvije godine nakon udaje ostala
netaknuta. Kada sam se umivala u škafu, svekrva je stajala pred vratima bojeći
se da me netko ne bi vidio golu. S mužem smo imali spolne odnose tek za Novu
godinu 1954. Odmah sam ostala trudna. Kada je svekrva primijetila da se debljam,
užurbano je pospremila moje stvari i potjerala me kući. Sinu, mojemu mužu, nije
dozvolila poći sa mnom. Obiteljski život započeli smo tek četiri godine
kasnije, kada je umrla.
Lea:
Imam 27 godina. Više od dvije godine hodam psihoterapeutu. Iako sam udata –
imam krasnoga muža punog razumijevanja, u spolnosti imamo ozbiljnih problema.
Ne dozvoljavam mu da me dotiče. Kada sam bila dijete, mama me uvijek, kad bi umivajući
se dotakla prsa ili međunožje, grubo udarila po prstima i rekla da su takvi
dodiri prljavi i ružni. Pročitavši vašu knjigu, mnogo mi je lakše. Mami još
nisam oprostila, no sada barem razumijem zašto je takva kakva jest. Na žalost i
njoj je život uništila baka kod koje je odrastala.
Prevod: TEA PLAFTAK
Komentarji
Objavite komentar